Vidimo se tamo gore, Pierre Lemaitre

Roman Vidimo se tamo gore Pierrea Lemaitrea, francuskog pisca krimića koji se prije dvije godine prihvatio povijesne teme i za svoj izvrstan roman bio nagrađen Goncourtom. Trenutak je bio dobro izabran, jesen 2013., uoči obljetnice kada se cijeli svijet iznova zagledao u događaj kojim je započelo 20. stoljeće. Radnja se, doduše, ne odigrava početkom već krajem Prvog svjetskog rata, a vrti se oko malverzacija tijelima preminulih i trgovanja osjećajem nacionalnog ponosa, no umjesto turobnog i mučnog dokumentarizma, Lemaitreov roman je vitalistička satira koja slavi stvaralačku maštu i njezinu sposobnost da nadjača fantome “nacije”, “kapitala” i “plemenita roda”, makar u toj borbi bila zastrašujuće osakaćena. Sve počinje u danima uoči primirja kada je na bojištu sudbina združila dvojicu vojnika: Alberta Maillarda — koji je svjedočio ratnom zločinu častohlepnog natporučnika Henrija d’ Aulnay Pradellea i zato zamalo izgubio život — te Edouarda Péricourta, mladića iz bogate obitelji koji mu je spasio život, ali je za to platio visoku cijenu. U prvoj godini poraća dva ratna druga, kao i mnogi veterani, tonu u bijedu i morfij, dok se Henri d’Aulnay Pradelle bogati na unosnom poslu opremanja vojnih groblja sanducima za ukop (koji baš i nisu izrađeni po mjeri) te oženivši Edouardovu sestru, ulazi u obitelj Péricourt. Ona, baš kao i otac koji ga nikad nije prihvatio, drži da je Edouard mrtav… A Edouard, enfant terrible, umjetnik, podrugljivac, fantast i upropašten mladi život, snuje drugačiju vrstu prevare, takvu kojom će se narugati smrti i lažnim idolima koje nacija štuje umjesto života svog mladog pokoljenja. Prevara će biti uspješna, ali tko će uživati u milijunima franaka što će ih priskrbiti? Ovim romanom Pierre Lemaitre dokazao je da nije samo briljantan autor trilera na francuski način nego velik pisac koji slika povijesnu fresku žestokim bojama pripovjedajući o vremenu poslije Velikog rata, o zemlji što veliča poginule i rješava se živih što su joj na teret, o tragediji jedne izgubljene generacije — priču koja se ponavlja uvijek i posvuda, ali je rijetko kada ispričana ovako dojmljivo i zabavno.