Roman „Vjetar koji lišće čuva“ nastavak je romana „Vitez“. Jedan i drugi roman prikaz su isječka povijesnog konteksta od 1961. do 2010. godine s gledišta glavnog junaka Ivana. Djelo nema namjeru biti autobiografija pisca. Nema namjeru biti ni službena povijest toga razdoblja.
U romanu “Vjetar koji lišće čuva” nanizani su povijesni konteksti unutarnjih monologa glavnog lika Ivana te posljedične manifestacije tih monologa u neposrednu stvarnost kojoj svjedoči, u kojoj živi.
Autor je u većini opisanih događaja osobno sudjelovao i uvjerio se da u životu ništa nije iznad životnog konteksta. Na primjer, nitko nije u mogućnosti razumjeti Domovinski rat koji je osnova za stvaranje Republike Hrvatske bez konteksta koje su kreirali hrvatski branitelji na prvoj liniji. Ta istina toliko je velika da su je se nakon dobivenoga rata svi drugi uplašili. Strukture društva združeno su napale hrvatske branitelje i stvorile od njih društveni problem i čekaonice za groblja, a sve to u ime dobrote i domoljublja. No, usprkos svemu, ovaj roman nudi rješenja i nadu unutar beznađa, pali veliki sjaj ljudskih vrlina u nutarnjem čovjeku čije svijetlo razgoni tamu ljudskih mana. A ako se pitate što se u međuvremenu dogodilo s autorom, sve je već rečeno u romanu “Vitez”. Sada je samo pet godina stariji i šeta ovim svijetom malo sporije.