Sante leda

Kada psihijatar, i to ugledni, kao što je Veljko Đorđević, napiše ljubavni roman, odmah na početku možete zaboraviti sve uvriježene sudove o požudi, seksu za jednu noć, nevjeri, povjerenju, kao i o bajkovitom završetku „živjeli su sretno do kraja života”.
S predumišljajem koristeći jednostavne tehnike pripovijedanja o ljubavi, Đorđević piše tvrde egzistencijalne, ali i empatične stranice na kojima svoje likove – emotivno zatomljenu i na posao usredotočenu liječnicu i slikara koji je izgubio smisao i inspiraciju – suočava s njima samima, životnim propustima i posljedicama njihovih izbora.
Pitanja i odgovori koji slijede nadilaze zadanosti žanra, postajući uniseks štivo, jednako zanimljivo i ljubićima sklonijoj ženskoj, a navodno i za te emocije nezainteresiranoj muškoj publici.