Dekameron

U izboru iz Dekamerona objavljene su novele: Uvod, Ser Ciappelletto (I,1), Židov Abraham (I,2), Andreuccio iz Perugie (II,5), Alatlel (II,7), Gusar Paganino i žena gospara Ricciarda (II,10), Masetto iz Lamporecchija (III,1), Konjušar kralja Agilulfa (III,2), Tancredi i Ghismonda (IV,1), Lisabetta i sud s bosiljkom (IV,5), Ljubavnik u škrinji (IV,10), Nastagio degll Onesti (V,8), Federigo degli Alberighi (V,9), Fratar Cipolla (VI,10), Tofano i žena mu Ghita (VII,4), Calandrino i prase (VIII,6), Redovnica Lisabetta i časna majka (IX,2), Calandrino vjeruje da je zatrudnlo (IX, 2), Gospa Dianora (X,5), Saladin i gospar Torello (X,9), Griselda (X,10) i Piščev zaključak.
Klasična ljepota Boccacciova stila i skladna kompozicija, a nadasve nagovještaj renesansnih shvaćanja, bili su razlogom da je Dekameron za talijansku prozu koja mu je slijedila postao ono što i Petrarkin Kanconijer za liriku: vrelo nadahnuća i nenadmašen uzor.
Novele iz Dekamerona preveli su s talijanskoga Jerka Belan i Mate Maras. Autori pogovora su Frano Čale i Mate Zorić, koji je ujedno i autor komentara, a autorica metodičke obrade je Marina Čubrić.
O autoru
Koliko je sigurna godina njegova rođenja (potkraj 1313.), toliko je sporno ostalo mjesto gdje je došao na svijet: sam je pisac pridonio predaji prema kojoj se rodio u Parizu kao plod ljubavi neke francuske plemkinje imenom Gianne i trgovca Boccaccia di Chelina iz toskanskoga grada Certalda; noviji biografi, pak, smatraju da se kao nezakonit sin rodio u očinskoj kući u Certaldu. Godine 1327., ili nešto prije, otac ga je poslao u Napulj da stekne trgovačka znanja, pa je tako potratio šest godina prve mladosti, a još šest godina, privoljevši na to oca, studirao je, iz praktičnih razloga, kanonsko pravo. Ali budući da je Boccaccio za sebe smatrao da je već u majčinoj utrobi od naravi bio određen za pjesnička razmatranja, sav se posvetio bavljenju pjesništvom i sam je učeći stekao znanja o pjesničkom umijeću. U napuljskom razdoblju njegova života, u kojemu su se uglavnom oblikovale njegova intelektualna fizionomija i književna kultura, piščevoj je naravi osobito pogodovala raskošna, galantna sredina anžujskog dvora, gdje je bio prihvaćen zahvaljujući vezama koje je njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi (u Firenci). U rafiniranu društvu učenih ljudi i otmjena svijeta, u atmosferi svečanih zabava, erotske slobode i duhovnih užitaka, ljubavnih i prolaznih mondenih pustolovina, osobito dubok trag u Boccacciovu životu i književnom radu ostavila je strast prema nezakonitoj kćeri kralja Roberta, Mariji, koju je otac udao za plemića na svom dvoru, grofa Akvinskog. Bila je to njegova Fiammetta, opjevana u stihovima i u prozi, lijepa, vatrena i nepostojana žena s kojom je pjesnik doživio trenutke sreće u ljubavnom zanosu, ali je ubrzo upoznao bolne sumnje, očaj ljubomore i nevjere, a zatim i svijest o tome da je okrutno napušten. Za boravka u Napulju napisao je Boccaccio nekoliko manjih djela koja su i oblikom i gradivom značila novost u talijanskoj književnosti njegova doba, djela u kojima se već očituje izrazit smisao za pripovijedanje i u kojima prevladavaju teme ljubavi, kao izravan odraz pjesnikovih proživljenih iskustava, klasične i suvremene književne kulture (Dante!) i težnje da pruži dolično zabavno štivo.