Snijeg je dobro pazio da ne padne

U odnosu na prethodne knjige Darka Cvijetića, ova, Snijeg je dobro pazio da ne padne, najzreliji je njegov rukopis do sada, najsloženiji u strukturi, najličniji u temi i izvedbi. Obilježen je ličnim gubitkom, smrću oca, i melankolijom bolnice. Po tome je ova knjiga, rekao bih, celanovska jer ide iznad svjedočenja, govori o ličnom gubitku, ali kao i njegove prethodne knjige govori i o tragičnim događajima iz naših ratnih devedesetih, o posljedicama koje traju i danas, a istovremeno je neka vrsta njegove rekapitulacije dvadesetog stoljeća.
Da bi se takva stvarnost tačno opisala, ovaj jezik nije dovoljan, pa Cvijetić stvara novi, unikatni jezik. Zbog toga on s velikom slobodom ulazi u prostor zabrana, radi najrizičniji posao, gradi neologizme, kreira nove riječi, ali s takvom preciznošću i tačnošću u njihovome značenju da one postaju najbitnije i najviše žive u njegovome tekstu. Zato kažem da Cvijetić spada u vrstu najdragocjenijih pjesnika koji su se dogodili ovome jeziku.
Semezdin Mehmedinović