Hirovita ljeta, Jiří Menzel

Hirovita ljeta autobiografija je češkog i svjetskog majstora filmskih i kazališnih komedija Jiříja Menzela.

Autor u knjizi opisuje djetinjstvo i kulturno ozračje u praškoj građanskoj obitelji, studij na Filmskoj akademiji (iako je više volio kazalište), snimanje Oscarom nagrađenog prvijenca "Strogo kontrolirani vlakovi" i ostalih svojih filmova, među kojima i potpuno slučajan nastanak divnog "Sela mojeg malog".

U knjizi doznajemo kako unatoč ne baš naočitu izgledu, stidljivosti, slabovidnosti i tihu glasu Menzel igrom slučaja postaje filmski i kazališni glumac. Kao ikoni Praškog proljeća nakon sovjetske okupacije zabranjen mu je rad. Sklapa bizarne nagodbe i kompromise s režimom jer, za razliku od Miloša Formana ili Milana Kundere, treba kontakt s domaćom publikom. U autobiografiji su našli mjesto i doživljaji tijekom režiranja i omiljenih mu boravaka u Hrvatskoj. Svojim osebujnim stilom prožetim humorom, ali ne bez kritičke oštrice, Menzel daje pogled na poslijeratnu povijest češkoga društva, na „kuhinju“ oko dodjela Oscara i drugih nagrada (koje drži doma u ormaru kako se ne bi uzoholio), na komične susrete s Alfredom Hitchcockom i drugim svjetskim ličnostima. Menzel opisuje svoje kreativne metode i sazrijevanje nazorâ na umjetnost utemeljenih na kredu: „Želim raditi filmove i predstave koji će se svidjeti publici i koje će ljudi rado dolaziti gledati.“ Knjiga je pisana u njegovu karakterističnom stilu: s naglašenim crnim humorom i autoironijom, autor pitkim i pristupačnim jezikom pripovijeda zgode i nezgode redateljskog i glumačkog života te urnebesne detalje sa snimanja nekih od njegovih najpoznatijih filmskih ostvarenja.

"Filmove Jiříja Menzela gledao sam bezbroj puta, no njega sam vidio samo jedanput – 2008. godine, kada je gostovao u našoj filmskoj emisiji Posebni dodaci. Klasici „manjih“ kinematografija nerijetko teško prelaze granice vlastitih kultura. Menzel nije imao takvih problema. Bio je poznat svugdje. Ali rijetko gdje toliko voljen i cijenjen kao u Hrvatskoj. Ne znam da je u nekoj izvančeškoj filmskoj Bibliji Menzel kanoniziran kao u našoj Filmskoj enciklopediji, kao „(…)jedan od najznačajnijih suvremenih stvaralaca u žanru filmske komedije“ (…) Prije emisije obožavali smo njegov rezervirani stav prema pretencioznosti i onima koji sami sebe proglašavaju umjetnicima. Nakon emisije bio nam je još i draži. Kratko i jasno, bez većih pretenzija, rekao je sve što je mislio reći. Govorio je zabavno, duhovito i melankolično, upravo onako kako je govorila i njegova umjetnost." - Dean Šoša, filmski kritičar

"Nakon rečenice: „…bit ću vam iskren, željeli smo da Steven Seagal snimi dokumentarac za naš Dokumentarni program, ali nas je odbio, pa smo se sjetili vas“ uslijedio je njegov poznati gumeni smiješak i višesatno gnušanje nad akcijskim junacima… Pristao je! (…) Ponosan sam što smo surađivali, smijali se i družili na snimanjima i što je arhiv HRT-a bogatiji za dva intimna filma u kojima je Jiří ogolio samog sebe i sve nas. Njegovu pristojnost i duhovitost pamte ljudi koji su imali sreće raditi s njim na ovim projektima.

Hvala, Jirka." - Miro Branković, redatelj

O AUTORU:

Jiří Menzel (1938. – 2020.) bio je češki filmski i kazališni redatelj i glumac. Studirao je režiju na Filmskoj i televizijskoj akademiji (FAMU) u Pragu, gdje je poslije i predavao. Bio je jedan od glavnih predstavnika češkog novog vala u kinematografiji, a djela su mu prepoznatljiva po nenametljivu i melankoličnu humoru koji se provlači i kroz djela ozbiljne tematike. Svjetsku slavu stekao je svojim prvim cjelovečernjim filmom "Strogo kontrolirani vlakovi", za koji je 1968. dobio Oscara za najbolji strani film, a film "Selo moje malo" iz 1985. bio je nominiran za istu nagradu. Među najpoznatijim Menzelovim filmovima jesu i "Hirovito ljeto" iz 1968., "Ševe na koncu" iz 1969., "Striženo, skraćeno" iz 1981., "Svečanosti visibaba" iz 1984. te "Služio sam engleskog kralja" iz 2006. Kao glumac nastupio je u osamdesetak filmova. Menzel je režirao dvadeset osam filmova i stotinu kazališnih predstava u Češkoj i inozemstvu, od kojih sedam u Hrvatskoj. Njegova dva dokumentarna filma posvećena su Hrvatskoj, koju je smatrao svojom drugom domovinom: "Vaše more, naše more" i "Moj Dubrovnik" iz 2010., a 2017. je prihvatio rad na režiji dokumentarnog filma "Moj Zagreb", u čemu su ga spriječili bolest i smrt.