25:52, Boris Runjić

Napisao sam većinu ovih pjesama kad više nisam bio sasvim mlad, ali ni dovoljno star da bih donio odluku da ih objavim. Još uvijek nisam više mlad, ali sam dovoljno star da donesem odluku.

Dok sam ih pisao, mislio sam da su te pjesme početak nečega i da će im smisao dati ono što će doći poslije, zgrada u koju će se ugraditi. Ali nije došlo. Trenutak je prošao, cilj se izmaknuo, strijela nastavila let uprazno, a luk je vibrirao još neko kratko vrijeme. Bez strijele, luk je bio beskoristan, osim da drži bas notu u orkestru pa sam se posvetio tome, ostao sam stajati na mjestu, držeći ostinato. U tome sam se pokazao veoma vještim pa su me rado primali u društvo, gdje bih šutio i u sebi držao onaj ton. Nitko ga nije čuo, ali očito im je godio jer nije parao uši. Tako je prošlo puno godina u kojima sam čeznuo za njenim pernatim tijelom i vitkim repom.

Na taj temeljni ton doselilo se još nekoliko unutarnjih glasova, poput supova na jedino stablo u krajoliku. Kad bi se zvijezde sretno ukrižale, oni bi zapjevali grotesknu pjesmu obgrljenu rimama. Pjesma je naravno bila ljubavna, o izgubljenoj strijeli.

Marljiv etnograf s nagrom na ramenu, zabilježio sam svaku. Kao kuhar s otpacima jučerašnje gozbe, mozgao sam kako da napišem simfoniju do ručka. Dao sam se u velik trošak kupivši mehanički pijanino. Ali muzika je zvučala raštimano, pijanola je bila propucana u svađi između vlasnice saloona i plesačice can-­cana. A istina je i da nisam znao svirati, samo sam dirao tipke uz perforiranu partituru, pa nisam usrećio plesačicu ni dobro služio gazdaricu koja mi je jedne noći spalila prozor u budućnost.

Kako više nisam vidio vani, preostalo mi je samo zrcalo. Pomislio sam na sve te pjesme koje sam napisao s 25, na njihovo obećanje. Odraženo u ogledalu, vidio sam 52. U taj čas iz zrcala je doletjela strijela i probila mi srce.

Počeo sam opet pisati početak (ili kraj) svoje knjige, one koju sam već napisao. Tražio sam put natrag do nje, ali nije ga bilo. Prije nekoliko dana ugledao sam vrata u starom hotelu. Trebalo je samo naći pravi broj sobe. Lagano sam gurnuo i vrata su se otvorila. Isprva nisam vidio ništa osim svojih uobičajenih misli. A onda su došle neuobičajene, koje strpljivo čekaju u sobi dok mi vrtimo po glavi ove prve. Noć sve pospremi u svoje kutije i ako ugasiš svjetlo i ne zaspiš, nešto priđe iz tame i lizne ti dlan.