Dok smo živi, život nam se čini beskonačnim, pa rijetko kada propitujemo svoje odluke u svjetlu ukupnosti našeg bića i trajanja. Počesto, kad ih počnemo dovoditi u pitanje, obično je kasno život je prošao… Mislili smo da razumijemo svijet oko sebe, da ga možemo objasniti, da su događaji logični, da smo postupali razumno, da se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Tek rijetki imaju dar spoznati da je to puka samoobmana, da nam je istina ostala skrivena jer je prekrivena običajima, navikama, svakodnevicom u kojoj se, naizgled, zbivaju “slučajnosti”. Jedni igraju prema pravilima a da ih i ne propituju, drugi se bune protiv pravila i misle da vode igru na svoj način, trećima je pak sve svejedno i prepuštaju se tokovima…
Junakinje i junaci iz dvadeset pripovijesti Marine Šur Puhlovski, koje povezuje ljubav u svim njezinim oblicima i očitovanjima, daju nam misliti o tome što je zapravo sudbina. Što bi rekao slavni pripovjedač Chaucer: “Nema te nove teme koja nije stara.” Prepoznat ćemo se, pokazati prstom na bližnje, posramiti se nečeg zatajenog, u ljutnji negirati… Ali tu smo: sve su te priče o nama, to je “neobjašnjiva proizvoljnost volje za uništenjem i puka čovjekolikost” (Alexander García Düttmann).
I barem na trenutak naša svijest oblijepljena poput paučine svime naučenim i stečenim, zastane i zapita se: nije li ta odluka proturječna, je li taj potez imao smisla, nije li naš tako dragocjeni identitet ipak krhak…? Koja je to naša najvažnija vrlina?