Ne plači, dušo, Radaković, Borivoj TVRDI UVEZ

Ne plači, dušo - priče o žudnjama, strahovima i strastima koje iskrivljuju naše karaktere Nakon nagrađenog romana Hoćemo li sutra u kino, Borivoj Radaković vratio se pričama. Knjiga Ne plači, dušo sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment. Funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima. Priče koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Konkretnije, to su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora. O ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta... U priči Pogled s druge strane prozora slijedimo voajera koji skrivenim stazama obilazi Dubravu i viri u sobe njenih stanovnika. Opsesivno ih vreba i uhodi. U drugoj, nazvanoj Promatrač svijeta, ponovo je u središtu svojevrsni voajerizam, ali druge vrste. Pratimo sredovječnog muškarca koji kroz staklenu stijenku kafića promatra svijet i ljude, život koji prolazi kraj njega. Zapravo nam se čini da su sve priče u ovoj knjizi djelo jednog takvog promatrača svijeta. On je opor i pronicljiv, pomalo i opsesivan, kao onaj voajer iz Dubrave, ali i mekši nego i u jednoj dosadašnjoj knjizi ovog autora, umorni mudrac koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti. Ne plači dušo je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti. Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Boro Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici. O autoru BORIVOJ RADAKOVIĆ (1951.) mediteransko je (zadarsko) djetinjstvo zamijenio kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti. Objavio je romane Sjaj epohe (1990.), Virusi (2005.), Što će biti s nama (2015.) i Hoćemo li sutra u kino (2018.) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov, pripovijetke Ne, to nisam ja (1999.) i Porno (2002.), knjigu eseja Sredina naprijed (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.), Breza (2010.), Kaj sad? (2002.), Amateri (2010.), Grupa (2013.), Dobitnik (2015.). Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994.), s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights te s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009.). Usto valja istaknuti i konceptualni rad Visitor’s Book (2005.).